Predstavnik izbjegličkog naselja Vruja, koje se nalazi nadomak Gusinja, Medo Kanjiža, ističe kako je stanje u tom mjestu užasno loše, da kako kaže, „lošije ne može biti” i nije optimista da će se u dogledno vrijeme bilo šta promijeniti na bolje. Veliki broj porodica je, prema njegovim riječima, na ivici gladi ili gladno, dosta njih živi čak i bez električne energije i najosnovnijih uslova za život dostojan čovjeku u savremenom dobu. Kanjiža navodi da su, još odavno, prestale sve vrste pomoći od humanitarnih i drugih organizacija, ustanova i institucija, tako da je mještanima ostalo da žive od toga kako se ko umije snaći.
-Ovo je život nedostojan čovjeka u 21. vijeku – pojasnio je, između ostalog, Kanjiža u razgovoru za naše novine, ističući da ne vidi kako će se bilo šta promijeniti na bolje.
Naselje je, kaže, sastavljeno iz dva dijela – staro i novo. U novom je život znatno uslovniji kada je u pitanju stambena infrastruktura, i tu se ne mogu požaliti bar u tom dijelu. Ali, od uslovnosti stana se, kaže, ne živi, jer uglavnom se radi o starijim, bolesnim i nemoćnima za bilo kakav rad, a o zaposlenjima se ne može ni pričati. Poneko ima neka sitna primanja, a nekada su, pojašnjava on, tako oskudna da ne predstavljaju bog zna kakav značaj.
-Gledajući ukupno stanje ovog naselja ništa dobro se ne može reći. Nema pozitivnih i svijetlih tačaka. Tu su uglavnom nastanjena izbjegla i raseljena lica, a ima i socijalnih slučajeva i onih iz bližeg okruženja koji su se tu uselili iz raznih razloga, i svega se do danas nagomilalo. Mi, pojedini koji smo potpisali ugovore o otplati duga struje, uz mjesečno plaćanje računa, imamo bar tu struju, a kako to otplaćujemo i kako se mučimo ni sami ne znamo. Nego, ima onih koji nikako ne mogu podmirivati te obaveze tako da oni struju i nemaju i možete misliti u kakvim uslovima žive. Od 2010. godine nikakve pomoći ni od koga nijesmo primali. Zaboravile su nas sve humanitarne organizacije, Opština i država, jednostavno mi više ni za koga ne postojimo. Sami uspijevamo šta možemo i dokle možemo, a živ se u grob ne ide, pa šta da se radi. Evo, kod mene, i ja i supruga lošeg zdravstvenog stanja, prosto uz krevet prikovani i šta nam ostaje da uradimo? Jednostavno, trpimo i ćutimo. Nema šta da preduzmemo. Nego, takvih ima dosta, pa do kada i kako, ni Bog sami ne zna – iznosi Kanjža probleme naselja, ali i muke sa kojima se lično suočava svakodnevno.
On precizira kako je ranije u naselju bilo 236 izbjeglih i raseljenih lica, a sada ih je, kaže, nešto oko 150. Mnogi su nekuda otišli kad je isključena struja, a oni koji su tu ostali da žive, preživljavaju od danas do sjutra, bez ikakve izvjesnosti za budućnost.
-Čemu ima da se nadamo? Vrlo smo svjesni da nam je sudbina zapečaćena, ali i nemoćni da se za nešto bolje izborimo. Kod mene je jedini spas što imamo zdravstveno osiguranje preko Biroa rada, tako da se bar kod doktora može otići. Dosta je onih koji ni to nemaju, pa se muče kako znaju i umiju. Teško je to. Neki ni drveta pred kućom nemaju, jer ne mogu ni da ih kupe niti spreme, već se bukvalno smrzavaju. Ništa nije bolje ni pisati, ni tražiti, ni moliti! Kako rekoh, od nas su svi digli ruke i sve je uzalud. Gledaj i čekaj, u tome će i kraj života i šta drugo – skeptičan je Kanjiža kada su u pitanju problemi koji se svakodnevno gomilaju.
N.V.

---